IZGUBLJENI U VREMENU

PIŠE: Zoran TEOFILOVIĆ 

Izlazeći iz kuće da obavi neke neodložne poslove, Mladena s vrata zapuhnuše proljetni lahor i sunčano prijepodne. Sve oko njega odisalo je nekom svježinom, priroda se budila i istovremeno bujala na sve strane, a to se, bezbeli, odrazilo i na njega, obuhvatio ga je neki osjećaj lagane opijenosti i omamljenosti.

Koračao je polako, s noge na nogu. Široki osmjeh mu nije silazio s lica. Dok je tako uživao u “špacirungu”, u susret mu je iz suprotnog pravca nadolazio nepoznati muškarac. Kad su se približili jedan drugom na dva-tri metra, Mladen skide šešir s glave, malo se nakloni, pa veselo izdeklemova neznancu:

– Dobar dan i svako dobro!

A ovaj se trže, pogleda iznenađeno u njega kao da je ugledao avet, natuknu svoj kačket još više preko očiju, te bez ijedne riječi ubrza korak i zamače iza čoška.

Stojeći malo potom na raskrsnici, čekajući da se upali zeleno svjetlo, Mladen spazi do sebe stariju gospođu, možda je prikladnije reći bakicu, kako s olakšanjem spušta na zemlju četiri velika cekera puna voća i povrća. Rumena u licu i oznojena čela, nervozno je otpuhivala popravljajući maramu na glavi. Bilo je očito da joj teret teško pada i da treba pomoć. On joj se primače, pa učtivo upita:

– Dobar dan gospođo, da li vam mogu pomoći? Evo, dajte mi dva teža cekera, da ih ponesem sve do praga vašeg doma.

Nenavikla na takav vid ophođenja, na ponude za bilo kakvu pomoć, bakica ga sumnjičavo pogleda, kvrgavim (od poodmaklog stadija artritisa) prstima steže ručke od ona četiri cekera, podiže ih u vazduh i glasno uzviknu:

– Marš od mene lopove, nedužne žene napadat’, sad ću zvat’ policiju!

Srećom pa nikog osim njih dvoje ne bi u blizini da čuje staričinu prijetnju. Ko zna kako bi se to završilo.

Žurnim korakom, da se što prije udalji od babe – namćora, Mladen pređe ulicu taman na vrijeme da uhvati autobus koji je upravo kretao. Uskočivši u zadnji tren ugleda jedno slobodno mjesto, te naposlijetku i sjede na njega.

Ispred Mladena se nalazila omladina od otprilike 15-16 godina. Bili su glasni i svako malo upotrebljavali su bezobrazne riječi ne mareći ni trunke, ne imajući nimalo obzira prema starijima. Na idućoj stanici u bus uđe gospodin od jedno osamdeset godina. Držeći u u drhtavoj ruci štap nekako se dogega do štange pa se uhvati drugom rukom za nj. Niko od mladića i djevojaka nije ni pomislio da ustane, da ustupi mjesto. I dalje su sporadično prostačili dok su netremice gledali u svoje telefona, nimalo svjesni okoline koja ih je okruživala.

Nakon malo, ustade Mladen sa svog mjesta priđe starcu i ponudi mu svoje sjedalo, što ovaj sa vidnim osjećajem olakšanja prihvati.

Dok je sve to činio pridržavajući djeda za mišicu, krajičkom oka vidio je jedan par, tu negdje njegovih godina, kako se sjedeći cerekaju. Čovjek je ženi pokazivao na njega i vrtio kažiprstom desne ruke oko sljepočnice, znak kad se želi naglasiti da je neko ćaknut, lud. Mladen pomisli da mu nešto dobaci, da ga upita šta je pogrešno učinio pa da bude “nagrađen” takvom gestom, ali nakon kraćeg razmišljanja odustade.

Stojeći i gledajući kroz prozor on se iznenada snuždi i ražalosti. Ni traga malopređašnjem raspoloženju. Pitao se gdje ide ovaj Svijet. On je samo htio da bude učtiv, prijazan i od koristi, a to očito više nikome nije potrebno, niti se smatra normalnim.