Umetnica priznaje da je “sasvim slučajno naišla na pojam Kīpuka, čitajući ovaj roman prošle godine”:
“Nekoliko meseci potom sam odlučila da izložbi dam taj naziv. Kao presek jednog vremenskog perioda, ovaj naziv savršeno opisuje značenje slika na staklu, koje sada nazivam “kipukasima” (množina od kipuka). Kipukas su geografski pojam; ostrvca zemlje koja imaju važnu ulogu kao biološki rezervoari ili utočišta za biljke i životinje nakon erupcije vulkana. Ja ih tumačim kao ostrvca smisla u bujici egzistencijalne teskobe”, kaže Marija Čolić.
Staklo kao podloga, veoma nepredvidivo i naporno za rad, sasvim fino iznosi raznovrsnost slikarske materije: negde je sloj deblji i gotovo reljefne teksture, negde sasvim lazuran i prozračan. Istraživanje ove tehnike (tuš i akvarel na staklu, sa akrilnim sprejem koji se koristi i kao fiksativ i kao medijum, stvarajući manje ili više vidljive pukotine, slojeve i nanose) uz motiv konjske figure, spojilo se u preko potreban otklon od stvarnosti. Uranjanje u apstraktne, mada jasne i čitljive forme, doprinelo je eskapističkom oslikavanju arhitekture misli, bar za neko vreme oslobođene svega ugrožavajućeg, mračnog i trivijalnog.