VOZEĆI GOSPOĐU SONTAG (II ODLOMAK IZ ROMANA SEX I RAT)

PIŠE: Adisa BUSULADŽIĆ 

“Zar ti nije dosta ovog rata?“, ljutito sam govorila u sebi. „Zar nisi vidjela već dovoljno sranja? Zar nisi doživjela dovoljno poniženja? Šta još uvijek radiš ovdje, zgnječena između Kristininog sad-jeste-sad-nije momka Julija i kraljice drame zvane Susan Sontag, s čijim fikserom si neplanirano spavala prethodne noći, samo da bi jedva mogla da pogledaš sebe u ogledalu nakon što te pojebe onaj skot kojeg još zoveš svojim momkom?!” 

Kad se naš džip zaustavio iza kolone kamiona što je čekala na graničnom prelazu, prestala sam se mazohistički preispitivati i fokusirala se na važnije stvari. Izvijala sam glavu ka prozoru kako bih ustanovila kontroliše li hrvatska granična policija svako vozilo.

Mora da sam se mnogo vrpoljila tokom svog unutrašnjeg monologa jer se Susan naglo okrenula prema meni i upitala:

“Zašto si ti iznenada tako nervozna? Šta se dešava?”

Glas joj je bio snobovski hladan.

Povratila je svoju arogantnu mirnoću čim smo izašli izvan dosega srpskih snajpera. Tokom većeg dijela putovanja uglavnom je spavala. Mora da se probudila onog trenutka kada je motor u našem vozilu prestao raditi i sada je gledala pravo u mene očekujući odgovor.

“Pa, gospođo Sontag, brinem se da bi nas hrvatska policija mogla zaustaviti, a u tom slučaju ja ću biti u neprilici… Vidite, ja nemam nikakvu dozvolu da ostanem u Hrvatskoj. Oni mogu odlučiti da ne priznaju moju novinarsku iskaznicu, a sigurno mi neće dopustiti da pređem hrvatsku granicu sa bosanskom ličnom kartom… Mogu samo da se uzdam u njihovu naviku da bez provjere dokumenata propuštaju sva vozila sa stranim tablicama i PRESS naljepnicama”, objasnila sam nervozno.

“Zar si ti bosanska muslimanka?“, upita na to Susan namrštivši se u nevjerici.

“Jesam”, potvrdih nervozno.

“Mora da je teško živjeti u Hrvatskoj kao bosanska muslimanka bez hrvatskih dokumenata”, na to će ona.

“Da. Jeste!”, odgovorila sam kratko, ne skrivajući u glasu koliko sam iznervirana njenim komentarom. “Poznata spisateljica bi, kad govori, trebalo da kaže nešto mnogo originalnije od onog što je očigledno!”, pomislila sam.

Osim toga, Susan mi je svojim pitanjima odvraćala pažnju od onog što mi je jedino važno bilo u tom trenutku – hoće li hrvatski granični policajac rukom pokazati da stanemo ili će nam mahnuti da prođemo.

Srećom, mahnuo je da prođemo.

Konačno mi je laknulo: sad sam se mogla suočiti sa novim pitanjima i opažanjima gospođe Sontag. A imala ih je još:

“A zašto jednostavno ne emigriraš, kao mnogi drugi Bosanci?”, nastavila je da me propituje, i pored neskrivene iritacije u mom glasu.

“Vidite, gospođo Sontag…”, otpočela sam važno, kao da se obraćam nedoraslom djetetu, “ja sam prije nekoliko dana napunila dvadeset sedam godina. Već godinama radim kao novinarka i ljudi me kao takvu prepoznaju . Sve moje kolege i prijatelji još su u Sarajevu. Istina, imam garantno pismo koje mi je iz Amerike poslao moj rođak, ali nisam sigurna da želim da živim kao izbjeglica bilo gdje… Bojim se da sam prestara za novi početak.”

Susan je prasnula u smijeh. Njen sijedi pramen letio je tamo-amo po njenom impresivnom licu dok je instiktivno podigla glavu da iz sebe lakše ispusti sav taj smijeh.

“Pa, ti si nepopravljiva Evropljanka! Samo u Evropi ljude misle da su stari za nešto kada napune dvadeset sedam godina! Vi Evropljani imate mjerila za sve: morate da završite školu do određenog uzrasta, morate dobiti stalni posao do određenih godina, a onda morate stupiti u brak u određenim godinama!“

Sad je već vidjela da konačno ima moju punu pažnju pa je nastavila:

“Ja lično nisam bila svjesna te razlike između američkog i evropskog razmišljanja sve dok prije nekoliko godina nisam posjetila svoju urednicu u Francuskoj. Dok sam čekala u njenoj kancelariji u Parizu, razgovarala sam s njenom mladom sekretaricom: ‘Oh, gospođo Sontag’, prepričavala je Susan anegdotu, pokušavajući da prenese sekretaričino divljenje prema njoj kao čuvenoj spisateljici, istovremeno imitirajući njen engleski s teškim francuskim akcentom: ‘Vi ste iz Amerike, a ja i moj vjerenik putujemo sljedećeg mjeseca u Ameriku – idemo u Colorado na skijanje’. ‘Pobogu, zašto idete na skijanje u Colorado kada ovdje imate Alpe? Ima mnogo odmarališta u francuskim Alpama koja su znatno jeftinija od onih u Coloradu’, upitala sam sekretaricu. ‘Pa, gospođo Sontag.. .znate… ja i moj vjerenik… Oboje imamo po trideset godina godina i ne znamo skijati… Želimo da naučimo. Ako sad pokušamo da naučimo skijati u Alpama, svi će nam se smijati… A kad odemo u Colorado, tamo nam se niko neće smijati….”

Susan je zastala i pogledala me ravno u oči prije nego što poentira:

“Kad neko želi da sa svojih pedeset godina studira medicinu, vi Evropljani kažete da je ta osoba sigurno luda. Sumnjate da s njim ili s njom nešto ozbiljno nije u redu. Ali, kada pedesetogodišnjak u Americi upiše medicinu, svi ga tapšaju po ramenu i kaže mu: “Svaka čast! Bravo! Samo naprijed i sa srećom!”

Susan je završila rečenicu i uputila mi još jedan prodoran, ispitivački pogled. Promatrala je moje lice nekoliko sekundi, dok sam ja artikulisala misao u glavi. Napokon sam odlučno uzviknula:

“Hvala vam na ovoj priči. Mislim da sam upravo odlučila: selim se u Ameriku!”

*

Susan Sontag je bila u pravu. Biti Evropljanin a živjeti u SAD zna biti i dobro. Kad sam bila u dobrom raspoloženju, često bih sebe uhvatila kako pjevušim Stingovu pjesmu “Englishman in New York“ dok šetam Manhattanom.

Ali ipak, osjećaj da me većina Amerikanaca ne može razumjeti neprestano me obuzimao; shvatanja koja većina Amerikanaca ima o vlastitoj spoljnoj politici, socijalizmu, jednakosti i ravnopravnosti, o međunarodnom pravu, univerzalnim ljudskim pravima ili univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti uveliko su se razlikovala od mojih.

Ubrzo po dolasku u SAD shvatila sam da je Susan posljednja osoba koja bi mi mogla pomoći oko toga, jer su njeni stavovi takođe bili u suprotnosti s popularnim stavovima i vladajućim javnim mnjenjem u Americi.

I trebalo je izuzetno mnogo hrabrosti da se, uprkos svemu, iskažu tako javno i otvoreno kao što je to radila Susan Sontag.

Kao onda kada je, neposredno nakon 11. septembra, dovela u pitanje ispravnost naziva “kukavice”, koji je Predsjednik George W. Bush upotrijebio u opisu napadača na Svjetski trgovinski centar i Pentagon. U tekstu za magazin New Yorker Sontag je napisala:

Ako će se koristiti riječ “kukavički”, onda bi se ona mogla bolje primijeniti na one koji ubijaju s velike udaljenosti, zaštićeni od odmazde, visoko na nebu, nego što bi se mogla primijeniti na one koji su spremni poginuti da bi ubili druge. Kada govorimo o hrabrosti (moralno neutralnoj osobini), onda se štošta može reći za počinitelje pokolja 11. septembra, ali ne i to da su kukavice.

Zbog ovih riječi Sontag je bila verbalno linčovana u američkim mainstream medijima, a New Yorker je bio preplavljen pismima punim mržnje upućenim na njenu adresu.

Možda ja jesam htjela da je izbacim iz kola u pokretu zbog njene panike od srpskih snajpera 1994. godine na Igmanskom putu, ali zasigurno sam se divila njenoj hrabrosti da napiše ono što je napisala o riječi kukavičluk u kontekstu terorističkog napada 11. septembra 2001. Susan me naučila ne samo da je hrabrost moralno neutralna već i koliko je ta ljudska osobina promjenljiva ovisno o kontekstu.

I zauvijek ću joj biti zahvalna što me je identificirala kao Evropljanku, budući da je to  identitet u kojem sam se uvijek najkomotnije osjećala.