VOZEĆI GOSPOĐU SONTAG (ODLOMAK IZ ROMANA SEX I RAT)

PIŠE: Adisa BUSULADŽIĆ

Što sam duže živjela u Sjedinjenim Državama, to mi je bilo jasnije da ništa ne liči na ideju Amerike koju mi je Susan Sontag prodala tokom naše jedine zajedničke vožnje iz opkoljenog Sarajeva u pravcu Splita.

Bio je 1. decembar 1994. godine. U blindiranom džipu u vlasništvu španjolske televizijske kuće, pored Susan i mene bili su Kristina i njen dečko Julio, kao i kamerman Pepe, koji je bio i vozač. Noć prije našeg putovanja Chuck, dopisnik The New York Timesa i moj poznanik, presreo me na hodniku hotela Holiday Inn i zamolio me da upitam Kristinu da povezemo Susan Sontag. Kristina je bila sretna kao dijete:

“Da, da… Apsolutno! O, moj Bože! Susan Sontag će se voziti u mom autu sutra do Splita… Tako sam sretna!”

Kristina je bila sretna, ali njena sreća nije nadvladala njen urođeni egoizam: umjesto da se pomjeri na zadnje sjedište i ponudi suvozačevo mjesto osobi kojoj se po vlastitim riječima toliko divila, nacalila je sitnu sebe na prednje sjedište, dok je krupna Susan sjela iza nje, stiješnjena između teških blindiranih vrata s desne i mene s lijeve strane.

A ja sam, prikliještena na zadnjem sjedištu između Susan i Julia, jedva disala žudeći za centimetrom slobodnog prostora da mogu bar da se pomjerim. Svi troje smo na sebi imali glomazne pancirne prsluke, a ja sam se stisnuta njihovim tijelima topila kao sir u toplom sendviču. Kad smo krenuli uzbrdo krivudavim putem, na meti srpskih snajperskih položaja u Lukavici, Susan je počela da paniči i zloslutno zapomaže: “Popićemo metak!… Pogodiće nas… Poginuću ovdje…”

Dok je naše vozilo savladavalo jednu po jednu krivinu na putu uz Igman, ona je trabunjala o svojoj neizbježnoj smrti s nepodnošljivom postojanošću.

Svi drugi u kolima su šutjeli.

Imala sam neodoljivu želju da je uhvatim za njen zaštitni znak – pramen sijede kose što joj je visio sa čela – i izbacim je iz vozila u pokretu, a onda da gledam kako se njeno tijelo kotrlja ravno u Hrasnicu.

FOTO: RFE-RL arhiva

Znala sam da je ona poznata američka spisateljica i pozorišna režiserka, koju su lokalni i svjetski mediji hvalili zbog njenih posjeta opkoljenom Sarajevu i zbog predstave “Čekajući Godota” koju je u sarajevskom Pozorištu mladih postavila godinu ranije. Ali u tom je momentu ona teško kršila pravilo zaklete šutnje koje su se sve Sarajlije pridržavale tokom opsade. Nepisani kodeks ponašanja pod opsadom zahtijevao je od svake osobe da ne širi paniku u grupi ljudi u kojoj svi pojedinci imaju jednake šanse da ’popiju metak’.

Bila sam bijesna na Susan, bijesna na Kristinu, bijesna na sve strance, koje sam sve više doživljavala kao lešinare u stalnoj potrazi za leševima Bosanaca i Hercegovaca koje će prodati svojim urednicima i izdavačima za tekst sa svojim imenom u novinama i za pristojnu sumu na bankovnom računu.

Krajem 1994. godine već mi se gadio svaki stranac u opkoljenom Sarajevu, pogotovo nakon najsvježije epizode s jednim britanskim novinarom kojeg smo nekoliko dana ranije povezli do centra grada.

Tek smo bili iskoračili iz zgrade RTV Doma. Nosila sam stalak za kameru, dok je Pepe nosio kameru u jednoj i hrpu kaseta u drugoj ruci. Kristina se vukla lijeno iza nas noseći samo žuti blok za pisanje i olovku.

Pepe je loše govorio engleski, a moj španjolski je bio još gori, tako da smo nas dvoje jedva i razgovarali. Pepe je bio tih, strpljiv muškarac četrdesetih godina. Bilo mi je jasno da mu treba pomoć pa sam se spremno ponudila. On je uvijek radio nekoliko stvari u isto vrijeme: bio je i snimatelj, i tonac, i vozač, a uz sve to ispunjavao je svaki hir beskrupulozno ambiciozne ratne reporterke. Ovaj posljednji dio o ispunjavanju hirova prvenstveno je bio moj posao, ali bi ponešto nehotice palo i na Pepea, jer smo oboje bili podjednako česte mete izliva Kristininog temperamenta.

Iako nas nikad nije fizički napala, Kristina je uživala da nas podjednako kinji i mentalno zlostavljanja na razne načine. Zbog nje smo bili prešutni sapatnici.

Taj muškarac, dakle, za kojeg se ispostavilo da je britanski novinar, prišao je Pepeu i na engleskom ga zamolio da ga povezemo do Holiday Inna.

“No entiendo. No hablo inglés“, promrmljao je Pepe i pokazao prema Kristini.

Tip je ponovio da mu treba prevoz do Holiday Inn hotela i rekao je da radi kao reporter za The Sunday Times.

“Naravno. Nema problema”, rekla je Kristina. “I mi idemo tamo”.

Uskočio je u auto i sjeo na zadnje sjedište pored mene.

Mogla sam postati još jedna civilna žrtva u
opkoljenom Sarajevu, a Kevin je mogao o meni pisati
u svom sljedećem tekstu za The Sunday Times.
Mora da je postojala i neka melodramatična rečenica
spremna za naslovni blok: “Svojim očima sam gledao
sam kako mlada žena u Sarajevu umire
nakon što ju je pogodio srpski snajper”.
Na njegovu žalost, to se nije desilo.

“Zdravo! Ja sam Kevin”, predstavio se veselo. Primijetila sam da mu dah zaudara na alkohol. Bio je zapušten i prljav. Odjeća mu je smrdila, izgledao je kao da je došao u Sarajevo pravo iz nekog irskog paba, gdje se valjao u sopstvenoj bljuvotini.

“Zdravo! Ja sam Edina”, odgovorila sam zbunjeno se smiješeći, dok sam se nastojala što više odmaći od njega.

“Ediiina”, ponovio je, otežući samoglasnike mog imena, kao što čini većina onih kojima je engleski maternji jezik. “To znači da si ti… šta? Hrvatica? Srpkinja? Bošnjakinja?”, upitao je oprezno.

“Bošnjakinja, pretpostavljam”, rekla sam nevoljko.

Termin Bošnjak tek je bio zvanično usvojen kao novo ime za muslimane u Bosni i Hercegovini, nakon što je Vlada RBiH shvatila da masovni pokolji muslimanskih civila generalno ne motivišu baš međunarodnu zajednicu ni na kakvu ozbiljnu intervenciju protiv njihovih ubica.

Tako je, u pokušaju da izazove međunarodnu intervenciju, krajem septembra 1993. godine neki na brzinu sastavljeni Nacionalni savjet odlučio da rebrendira najveću etničku grupu u Bosni i Hercegovini dajući joj novi, zvanični naziv – Bošnjaci. Novi naziv rimovao se sa “manijaci” i nije lako prelazio preko jezika, a velika većina bosanskih muslimana imala je ozbiljne probleme da se poistovjeti s njim.

U trenu kad sam se pred Kevinom otvoreno identificirala kao Bošnjakinja, nekoliko snajperskih hitaca odbilo se od naše vozilo, natjeravši Pepea da kao manijak počne voziti kroz Aleju snajpera. Kevin i ja skliznuli smo sa sjedišta i šćućurili se u prostoru između zadnjeg i prednjih sjedišta.

“Sve je ovo tvoja krivica!”, uzviknu Kevin zapuhnuvši me svojim alkoholnim zadahom.

“Oprostite, molim?”, trgnula sam se.

“Pa… Trebalo je da vas Osmanlije sve povedu sa sobom kada su se povlačile sa Balkana!”

Trebalo mi je vremena da procesuiram bezobrazluk koji sam upravo čula. Da smo kojim slučajem išli pješke kad mi je to rekao, ja bih se sigurno ukopala u mjestu i tako postala savršena nepokretna meta za najbližeg aktivnog snajperistu.

Pretpostavljam da bi Kevin preferirao takav scenario. Mogla sam postati još jedna civilna žrtva u opkoljenom Sarajevu, a Kevin je mogao o meni pisati u svom sljedećem tekstu za The Sunday Times. Mora da je postojala i neka melodramatična rečenica spremna za naslovni blok: “Svojim očima sam gledao sam kako mlada žena u Sarajevu umire nakon što ju je pogodio srpski snajper”.

Na njegovu žalost, to se nije desilo.

Umjesto toga, oboje smo čučali zgrčeni u čudnim, ponižavajućim položajima na zadnjem sjedištu džipa sa oznakama PRESS i TV izlijepljenim sa svih strana, a ovaj zapušteni pijanac s akcentom Srednje Engleske smatrao je kako je baš sad pravi trenutak da mi u lice istrese svoju sirovu, neskrivenu mržnju prema svemu što je muslimansko.

Po njegovoj uvrnutoj desničarskoj logici, i ja i svako kao ja zaslužio je da ga do smrti progoni poremećeni snajperista budući da je, očigledno, uvjeren kako smo ja i moji preci samo toksični otpad kojeg su Osmanlije početkom vijeka odbacile i ostavile da leži kraj puta negdje u Evropi.

S druge strane, sve ovo jeste bila isključivo moja krivica. Ja sam bila ta budala koja se voza po sarajevskoj Aleji snajpera, koju su u to vrijeme nazivali i „najsmrtonosnijom ulicom na svijetu“, i to cijele dvije godine nakon što sam imala ludu sreću da uz pomoć lažne lične karte pobjegnem iz grada pod opsadom.

Nakon prvog granatiranja pijace Markale 5. februara 1994, u kojem je ubijeno 68 Sarajlija a povrijeđeno njih 144, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je na sjednici održanoj 9. februara uputio ultimatum bosanskim Srbima da uklone teško naoružanje oko Sarajeva ili će se suočiti sa zračnim napadima. Ovi su uglavnom poslušali ultimatum, ali su svojim snajperistima na Grbavici i u drugim dijelovima grada pod njihovom kontrolom ostavili zadatak da nastave sa ubijanjem sarajevskih civila.

Povlačenje srpske artiljerije ubrzo je dovelo do potpisivanja sporazuma između rukovodstva bosanskih Srba i Vlade RBiH, kojim je krajem marta 1994. godine konačno otvoren ograničeni koridor za izlazak iz Sarajeva, grada u kojem je pod opsadom bilo još 275.000 ljudi. Sporazum nije označavao kompletno podizanje opsade, ali njegova primjena značila je da su vojno nesposobni žitelji Sarajeva dobili mogućnost da od tog momenta putuju slobodno gdje hoće.

I, dok su svi koristili rutu pod zaštitom snaga UN-a da izađu iz grada, ja sam se iz mjeseca u mjesec tom istom rutom vraćala u Sarajevo kao Kristinin lokalni fikser.

Do novembra 1994. na desetine ljudi iz Sarajeva i Mostara, počevši od članova moje najuže porodice do djevojke prvog rođaka moje najbolje prijateljice, prošli su kroz stan koji sam iznajmila u Splitu novcem dobijenim od španjolske televizije za usluge koje sam pružala Kristini.

Dok sam se vozikala na relaciji Split-Sarajevo tokom mojih višednevnih zadataka, razni su poznanici iz Sarajeva i Mostara boravili u tom mom splitskom stanu na neodređeno vrijeme, čekajući da dobiju papire koji im garantuju prolaz u takozvane “treće zemlje”, gdje će dobiti azil ili izbjeglički status.

Moji su roditelji već bili izbjeglice u Danskoj, sestra mi je emigrirala u Edmonton u Kanadi; jedino sam ja iz cijele uže i šire familije još boravila u Splitu, u Hrvatskoj, zajedno sa gomilom nesretnih poznanika u bijegu i drugih ’privjesaka’ u mom stanu, poput mog momka Ivana, koji mi je još bio na vratu jer se nisam usuđivala da ga napustim sve dok stanujem tamo gdje stanujem.

Za petsto američkih dolara mjesečnog paušala, plus dnevnice, i dalje sam vjerno pratila Kristinu na njenim povremenim putovanjima u Sarajevo i druge ratne zone.

Ovaj angažman pružao mi je lažni osjećaj sigurnosti i svrhu boravka u Splitu. Istovremeno me sve to gušilo toliko da sam sve poslovne i privatne veze počela doživljavati kao okove koje moram što prije odbaciti.

(NASTAVIĆE SE…)